Činjenica da Turistička i ugostiteljska škola Dubrovnik postoji više od 75 godina nikoga ne treba čuditi – na ovim našim prostorima turističko gospodarstvo stožer je ukupnog privrednog razvoja. Dubrovnik i Dubrovčani, koji su prihvatili turizam kao filozofiju življenja, oduvijek su znali da je kvalitetno obrazovanje u ovoj grani gospodarstva preduvjet rada i turističkog razvitka. Odmah nakon 2. svjetskog rata, 1947. godine u Dubrovniku je otvorena Niža ugostiteljska škola koja je, pored one u Opatiji, bila jedina takve vrste u Hrvatskoj. U dvije godine svoga postojanja djelovala je u sklopu različitih hotela. Kako ova škola nije osposobljavala učenike za konkretna ugostiteljska zanimanja, već za administrativne službe u ugostiteljstvu, 1949. je ukinuta. Umjesto nje, osnovana je Ugostiteljska škola s praktičnom obukom u trajanju od 3 godine. Školi je dodijeljenja Villa Mimoza, što je bilo prvi put da je škola dobila zgradu za vlastite potrebe. Svi nastavnici u školi radili su honorarno.
Nakon završetka ove trogodišnje škole učenici su dobivali zvanje kvalificiranog kuhara, konobara i slastičara.

Kada je 1951. za održavanje praktične nastave učenika Škola dobila u trajno vlasništvo i Hotel Dubravku, postala je prvom hrvatskom ugostiteljskom školom s praktičnom obukom. U niti jednoj grani gospodarstva onog vremena nije postignut takav uspjeh u rezultatima i organizaciji stručnog školstva kao u dubrovačkoj Ugostiteljskoj školi. Broj učenika stalno je rastao što se najbolje vidi u činjenici da se u prvih 10 godina rada Škole školu završilo ukupno 150 učenika, dok je samo školske godine 1966./67. školu završilo 275 učenika.

60-tih godina počinje ubrzana izgradnja hotelskih kapaciteta, no potražnja s inozemnog tržišta još uvijek je bila daleko veća od ondašnjih smještajnih mogućnosti. Takvo ukupno stanje odrazilo se i na rad ugostiteljskih škola.
Značajno se povećao broj učenika, a godine 1960. Ugostiteljska škola Dubrovnik otvara i treći smjer u svom obrazovanju pa se pored kuhara, konobara i slastičara u ovoj školi počinju obrazovati portiri i hotelske domaćice. 1961. godine izgrađena je današnja školska zgrada na Pločama čijim hodnicima i danas prolaze učenici ne samo s dubrovačkog područja već i cijele Dalmacije i Hrvatske.

Dugi niz godina, već od 1962. , odgajaju se turistički djelatnici na adresi Župska 2, u zgradi hrvatskog arhitekta, kipara, slikara, teoretičara dizajna i arhitekture, Vjenceslava Richtera (Omilje, 1917. – Zagreb, 2002.). Vjenceslav Richter jedan od ključnih ličnosti hrvatske umjetničke scene druge polovice 20. stoljeća, čije arhitektonsko i umjetničko stvaralaštvo zauzima i važno mjesto u europskoj povijesti umjetnosti. Suosnivač je grupe EXAT 51, aktivan sudionik međunarodnog pokreta Novih tendencija, autor brojnih arhitektonskih projekata javne i stambene namjene i idejnih rješenja u području urbanizma. Vjenceslav Richter, jedan od rijetkih hrvatskih umjetnika čija se djela, uglavnom kipovi, nalaze u najpoznatijim muzejima svijeta, na primjer u Galeriji Tate u Londonu, Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, Smithsonian muzeju u Washingtonu i Soto muzeju u Ciudad Bolivaru. Čitav njegov opus prožet je brojnim eksperimentima, ali kako je sam govorio, želja mu je bila stvaranje humanijeg i kvalitetnijeg života i društva u cjelini. Ključni projekti koji su nastajali u drugoj polovici 20. stoljeća i kojima je Richter ostvario međunarodnu karijeru su – jugoslavenski paviljoni u Bruxellesu, Torinu i Milanu, potom projekti muzejskih zgrada kao što je Muzej za prostorne eksponate, Muzej evolucije u Krapini, Muzej revolucije u Beogradu i naravno zgrada Turističke i ugostiteljske škole Dubrovnik 1962.g. Vjenceslav Richter bio je majstor povezivanja, vizionar koji je realizirao projekte po čitavom svijetu, među ostalima i u sirijskom Alepu. S kolegom Zdravkom Bregovcem 1975. je u svega pet dana projektirao tamošnji Nacionalni muzej, koji je unatoč brojnim razaranjima proteklih godina, još uvijek u središtu Alepa! Richter je, između ostalog, autor projekata Vile Zagorje za potrebe bivšeg jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita . Građena je od 1963. do 1964.g, ,a 1992 g. postaje službena rezidencija Predsjednika Republike Hrvatske- Predsjednički dvori. Richterov paviljon za EXPO 1958. g. u Bruxellesu bio je zaista malo remek djelo. Njegovi su bestežinski, međusobno spojeni volumeni izgledali kao da lebde iznad platoa popločenog mramorom stvarajući tako dinamičnu kaskadu prostora koji teku, bez prepreka između eksterijera i interijera, a poslužit će kao predložak za novu zgradu Ugostiteljske škole u Župskoj 2, Dubrovnik. Neka vam ovaj mali osvrt na djelo Vjenceslava Richtera posluži kao motiv za posjet njegovoj zbirci u prizemlju kuće na Vrhovcu 38 u Zagrebu. Saznajte nešto novo o intrigantnom svijetu djelovanja i stvaranja jednog od naših najvećih arhitekata i umjetnika koji je imao veliku karijeru i uzbudljiv život, (čak je 5 puta utamničen, a sudjelovao je u rukometnoj reprezentaciji na Olimpijskim igrama 1936. u Berlinu!)

Slika: Vjenceslav Richter- Idejni projekt TUŠ-a

Na izložbi Šezdesete u Hrvatskoj: Mit i stvarnost održanoj 2018 .g. u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt (MUO) , svoje mjesto između više od 1000 eksponata pronašla je i fotografija Aleksandra Karolyija s prikazom makete Turističke i ugostiteljske škole Dubrovnik, arhitekta Vjenceslava Richtera. Modernim izgledom , inovativnošću u poimanju prostora, zgrada TUŠ Dubrovnik jedna je od nekoliko neizostavnih predstavnika blistavog doba hrvatske arhitekture 60-tih god. Na fotografiji se u gornjem dijelu vidi i planirani učenički dom , sportska dvorana , čija realizacija je nažalost neostvarena. Projektom Više ugostiteljske škole u Dubrovniku (1961./1962.-1. faza) , (1963.-2.faza) , Richter otvara sasvim novo područje istraživanja i po prvi puta u Hrvatskoj uvodi temu nehijerarhijskog, strukturalističkog pristupa arhitektonskim konfiguracijama. “Autor, niz padinu razvija strukturu sastavljenu od individualnih kubičnih elemenata. Nehijerarhijska konfiguracija zgrade posljedica je međusobnih izmicanja jedinica u ovisnosti o topografiji, a organsko-sistemska metoda „formiranja” dovodi i do dekonstrukcije tipoloških konvencija institucije škole. Umjesto uobičajenog „koridornog tipa”, nastaje razgranati, trodimenzionalni sustav kretanja – stubišta, hodnika i podesta koji je svojevrsna „limfa”, međuprostor spontano preostao između strukture volumena učionica. Takav koncept omogućuje daljnji rast (ili sužavanje) dodavanjem (ili oduzimanjem) učionica i drugih sadržajnih elemenata. Umjesto „totalnog prostora”, Richter artikulira aglomeraciju koja se doživljava kroz sekvencije i prostorne segmente. Za razliku od preglednosti, otvorenosti i čitljivosti paviljona u Bruxellesu, škola je u Dubrovniku „labirintska”,gusta, prepuna prostornih iznenađenja. Dinamični i zgusnut odnos volumena, otvorenih prostora i atrija,kao svojevrsna „nuspojava” formalnih operacija, doveo je do ambijenta usporedivog s tradicijom građenja na Mediteranu. ”

(izvor Maroje Mrduljaš, Vjenceslav Richter i angažiranost protiv)